недеља, 18. новембар 2012.

Citiram





U nedostatku inspiracije, okrećem se onima koji su je imali . Neke od sledećih citata sam sama izvadila i prepisala na papiriće gde stignem ili ukucala u mobini telefon. Tu su možda sigurniji nego na papirićima, lako ih izgubim. Neke sam ipak našla a internetu, jer očigledno, nisam pročitala dovoljno knjiga da bih ovo uradila bez tuđe pomoći.
P.S. Ništa nisam htela da postignem ovakvim redosledom citata.

Borislav Pekić, Besnilo

Priznajem: vise od svega strahujem od besmisla.
Ono sto je vazno u nasem zivotu desava se uglavnom u nasem odsustvu.
Da biste shvatili jedan jedini zivot, morate progutati ceo svet.
Niko se ne moze suociti s ovim svetom stalno otvorenih ociju.


Rabindrant Tagore, Gradinar

Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći;
 ali se ne usuđujem,strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čarls Bukovski, Izabrane pesme

Čudo najkraće traje...
Bilo je kao nešto što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i onda se smejemo zbog toga.
Bilo je duboko i svetlo i visoko.
Primaklo se tako blizu ludila.

Branko Ćopić,

Pismo Ziji Dizareviću

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Dani crvenog sljeza, Potopljeno detinjstvo

‎Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je u dobro čuvanoj rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni starci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera…

Branislav Nušić, Svet,

Toma: E pa, dobro! Dakle, opet će svet kazati... opet se mora sa svetom! Hodi, hodi, svete... Udji, udji u skrovište moje sreće; udji, upravljaj, naredjuj, čeprkaj, razrivaj! Dodji, dodji, svete! Evo ima jedna kuća, u kojoj se srećno i mirno živi; ostavi, svete, svoje brige, pa dodji! Tudjom je kućom lakše upravljati no svojom, tudju je brigu lakše brinuti no svoju; dodji, naredjuj, rasporedjuj, upravljaj...

Đakomo Kazanova, Dvoboj

Istinski prijatelj ne ume da uradi ništa drugo osim da potpuno udovolji svome prijatelju, i smatra da je ružno sve ono što bi se nekome drugom učinilo da je bolje učiniti drugačije. Istinski prijatelj je veličanstven u stvarima u kojima korist ili slava ne dozvoljavaju da se govori otvoreno. Sasvim je lako objasniti mu i staviti do znanja ono što čovek ne želi da mu pokaže, ni da mu kaže, a on se zbog te uzdržanosti ne vredja, niti se manje usrdno trudi nego što bi se trudio da je njegov prijatelj bio potpuno otvoren i pouzdao se u njegovu diskreciju. Istinski prijatelj, ukratko, ne može biti zadovoljan sobom ukoliko ne zadovolji onoga za koga treba nešto da uradi, i nema od toga druge koristi osim koristi prijatelja zbog kojeg sve to čini.

Jovan Dučić, Jutra sa Leutara

Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urodjeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobodjen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje.

Momo Kapor, Una

Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju?
Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u “Esplanadi”.
Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše i da crte budu na istoj visini.
Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka “?” i začudjen pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Posle ljubavi ostaje rečenica: “Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…” I: – “Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona”.
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju posle ljubavi.
...
Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voleli (“Hvala što ne pušite!” – a pušili smo), i cvećarke koje jesu.
Posle ljubavi ostaje povredjena sujeta.
Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.

Miloš Crnjanski, Roman o Londonu

Nekad su se u staroj, obesnoj, Engleskoj, ljudi delili po flašama koje ispijaju, redovno, svakog dana. Zvali su se: jednoflaša, dvoflaša, troflaša.

Pitam se, po ovom principu, kako bi se danas zvali.


A ima i ovoga :)








уторак, 13. новембар 2012.

Srpski ratnik


Šta se dešava sa svetom? U kom pravcu idemo?
Šta se desilo sa ljudskošću? Pitam ja vas. Vas koji živite u svom fazonu, vas koji mrzite. Mrzite bilo šta na svetu. Način života, stil oblačenja, izbor muzike. Osobu. Osobu koju i ne poznajete. Koja vam smeta samo zato što je  pa, živa. Skrivate se iza primitizma, lažnog patriotizma, samoproklamovane više vizije života, u kome nije okej čitati knjige, nije normalno biti pacifista, nije normalno biti normalan.
Važan je go mišić. Knjige služe za potpalu. Ljudi da se tuku.
Otkad fejsbuk služi za opravdavanje. Svi ste vi pametni, najpametniji, a policija je glupa. Ma da li je? IQ visok ,srce veliko i ljubav za brata. Pa čik stani mi na crtu. Zdrav život plus neki vitamin.
Hej Srbijo. Jadni su tvoji stubovi. Mladi, nabildovani momci, puni besa na šta? Na sistem? Na pedere, mamine uštirkane sinove, na kurve? Mrzite ceo svet, a nemate pojma šta ta reč znači.
Pitam ja vas, da li imate razloga za mržnju?
Ne postoji NIJEDAN razlog za mržnju. Kako ćete sebe opravdati?
Tučete nedužne zbog toga što su vas čuknuli u prolazu, devojku jer je pogledala drugog, isfeminiziranog nedužnog dečka sa naočarima. Vatreni ste navijači, a nemate pojma šta je sport. Pišete memoare u kojima navodite ko sve  ima, a ko nema muda, koga ste sve razblili, ko je brat, a ko nije. Krimi rad. Jako ste bitni i važni, omaklo se, tukli ste i zaneli se, pa ste ubili nekog. Nije do vas, desilo se...
Zatvor nije mesto za vas. Psihijatrijska bolnica jeste.

среда, 19. септембар 2012.

(Samo)Analiza



Dođeš do jednog mesta u životu. Kako tako, ali ipak stigneš. I šta onda? Šta ako ti se ne svidi cilj? Ako se ne svidiš sam sebi, osoba u koju si izrastao? A to je arogantno, tvrdoglavo, bezdušno, nezahvalno, brbljivo stvorenje, koje ne može da čuva tajnu. A kome prijatelji veruju. Kako sad reći svim tim ljudima da veliki deo onoga što su mi za dvadeset godina rekli, u poverenju, samo meni, nije ostalo samo kod mene? Pravo pitanje je, da li su bili svesni da ne umem da zadržim ništa za sebe? Ako jesu, onda im puno hvala jer me u tom slučaju ipak vole, pa laskaju mom egu tako što me ubeđuju da i dalje veruju da su njihove tajne sigurne kod mene. U mom zbrkanom mozgu. Koji ničemu ne posvećuje dovoljno pažnje, kao da bih ja to htela. Rekla bih da sam i sebična, ali u moju odbranu- ništa ne zadržavam za sebe, pa me to valjda čini manje sebičnom. Ali ne volim da delim. Ne, nikako. Samo pamet okolo, i to onima za koje procenim da im fali. A to su, već dugi niz godina, svi oko mene.
Mada, postoje neke stvari o kojima ne pričam. Pored onoga kako je težak teret pameti i savršenosti. Haha. Ponovo to radim. Verujem ljudima. Verujem da će sami znati kako da se ophode prema meni, čak i kada ja sama ne znam kako. Ne kažem uvek ono što mislim. Verujem da će ljudi znati kako se osećam. Ne kažem da sam tužna. Mislim se, primetiće. Nekad i kažem, ali ne kad je stvarno bitno. Pa se naljutim (ali ni to ne pokažem) što niko nije primetio. Kad mi dođe dan da želim nešto drugo. Kad mislim da sam juče bila srećnija  nego što ću biti sutra. Srećom, to me brzo prođe. Kako i da ne prođe, kad sam okružena divnim, divnim i divnijim ljudima na svetu. A i ja sam ipak JA.
Kako sam do toga došla? Ne trebaju meni skupe seanse sa zvučnim, modernim psiholozima, mada čvrsto verujem da bi i neurohirurg i psihijatar imali čime da se bave kad je reč o meni. Prosto je, to je odbrambeni mehanizam. Ubediti sebe da ste bolje, makar samo i na intelektualnom polju, da vam niko nije dorastao. Jer, onaj ko je ispod vas ne može povrediti. Da li?

 I eto još nečeg, sama sebe analiziram, nadam se da mi nije uspelo, jer ako jeste to će biti samo još jedan vetar u leđa mom veličanstvu. Biću još za*banijja nego što sam sad. Ako je to ikako moguće.
Pa srećan rođendan, gospođice Savršena. Ostanite tu gde ste, ipak niste toliko loši. :)

петак, 17. август 2012.

Fuj, ljubavne priče, romani i ostale gluposti

Nisam znala šta se mi se događa. Stezalo me nešto u grudima, nisam mogla da udahnem vazduh. Polusvesna, u glavi sam se prisećala tekstova u kojima su iznosili statističke podatke o tome koja je starosna grupa najugroženija po pitanju infarkta. Ni u jednom od silnih tekstova koje sam listala kroz sećanje nije pisalo da su to dvadesetogodišnjaci. Heej, pa ja čak i nemam punih dvadeset godina, nemam holesterol, nemam salo oko srca i 9 godina sam se bavila sportom. čak i medicinski nepismenjak bi zaključio da nisam u rizičnoj grupi. Pa šta mi se dešava??? Skinula sam odeću,  misleći da će pomoći, možda me steže, ali neee, postajalo je gore. A onda, dok sam udisala poslednji vazduh i u mislima se pozdravlja sa dragim osoboma, setila sam se. Morala sam da ga vidim. Nakon te veličanstvene spoznaje osetila sam da mi je malo lakše. Još uvek nisam mogla u potpunosti da dišem ali nestala je bela svetlost iz mog vidokruga koja me do malopre mamila.
I šta sad? Znam uzrok "infarkta" tj. praavog srčanog udara. Najpravijeg. Onog zbog kojeg ti se ruke tresu, sve radiš naopako i možda dobiješ temperaturu. Satima "kuvaš" kafu na isključenom šporetu, s vremena na vreme duboko udahneš samo da osetiš kako ti srce lupa još jače, ako je to ikako moguće. Zaboraviš da pričaš iako ti je u DNK zapisano da ne sklapaš usta ni dok spavaš. I gde smo sad? Alo alo. Pameti, Ćiaooo. Vidimo se. Nekad.

Pročitala sam dovoljno ljubavnih gluposti da bih i sama znala da napisem nešto slično. Ko će to da oceni? Ko će da kaže da li sam dovoljno dobro zamazala oči ogorčenim ženama (i muškarcima, ali oni teško priznaju da čitaju)? Da li ste poverovali u bajku? Možda je trebalo da ubacim neku suzu, a? Ili drhtaj kad se slučajno dotaknemo?? To nikad ne izostaje. Ali, da li toga stvarno ima? Te nepredvidljive, nagle, brišesveispredsebe ljubavi? Možda bi to trebalo registrovati kao bolest jer su, barem sam tako shvatila iz priča, simptomi manje-više isti kod svih? Pa možda se i nađe neki lek, ako neko nekad bude hteo da izleči. I, da ljubavne pesme. Piće i tablete. I na sve to, spratovi i stanovi. Ništa lepše.

недеља, 29. јул 2012.

Neki prošli život



Srela sam staru drugaricu. Jedva sam je prepoznala. Dugo se nismo videle, ni čule. Da budem iskrena i sama sam je malo izbegavala, jer mi je nekako uvek svojim teškim priznanjima o još težem životu kvarila raspoloženje. A sad... Čak ni na svoju senku ne liči, verujem da i samu sebe teško prepozna u ogledalu. Toliko je tužna.
"Ništa više nije kao pre. Nekada smo bili srećni. Porodica i prijatelji, ih pa šta će ti više... Redovna okupljanja- mamina, tatina familija, porodični prijatelji, komšije- uvek je bilo nekog kod nas ili smo mi išli negde. Ako se ide tatinoj familiji, u povratku se obavezno svrati i kod maminih. Šta je tad predstavljao koji sat vožnje više? Kao da smo imali sve vreme ovog sveta. Nigde nismo žurili i svuda smo stizali. Nismo imali puno, ali smo imali dovoljno. Dovoljno za sreću. Bez zahteva za skupe cipele i putovanja, specijalne preparate i masaže. Mi smo imale igračke, dve pune kutije kockica i preeeviše barbika, medvedića, zečića, kučića i ostalih -ića.Skoro uvek jeli smo zajedno, onako porodično. A nedelja... Najlepši dan. Svi pričaju kako ne vole nedelju, ali ja je nekako i dalje volim. Ostala je mi u divnom sećanju, svakosedmični praznik. Mama i tata ustajali su kasnije, a tata je za promenu taj dan kuvao kafu mami i nekad joj donosio u krevet. Doručak bi nam takođe on zbrdazdolisao, ali nismo se nikad žalile. Sreća, mama kuva ručak. A ona bi se smejala i pričala kako će jednom svaki dan biti nedelja, pa ćemo tad biti neprestano zajedno. I radićemo šta god hoćemo.
Praznike, krsnu slavu, Božić i da ne spominjem. Mislim da se niko nije radovao Božiću kao ja. Pijukanje ispod babinog velikog stola, svečani doručak i osmeh na svakom licu.
A sad. Ni mrva od toga kao da nije ostala. Ja se još nekako i smejem, a ostali prave čudne grimase, čisto iz kulture. Ne živi se, preživljava se. Teško. To me najviše i boli. Ja ću se nekako, nadam se kroz životi izvući. Nikada neću prestati da se nadam sreći. A oni su valjda svesni da su iskusili sreću, pa sad pod stare dane i ne pomišljaju na nju. Imali su je, a sad ništa. Dan za danom prolazi, i svaki je isti. Boli me, shvati, da ih gledam kako se muče, izgubljeni u raspršenoj ljubavi, oštećenoj porodici, opterećeni bolesnim kičmama. Ne mogu da im pomognem. Moj mladalački optimizam nije dovoljan. Svi moji pokušaji da ih pojedinačno izvučem iz melanholije u koju su zapali, završe se tužnim pogledom i prećutnim izgovorom - 'mala si ti još, ne znaš šta je Život'. Odustanem svaki put, i kažem sebi- biće bolje, samo treba da se nadam i da verujem. A kako?"


Ostajem zapanjena pred takvom ispovešću. Odlazim, pod izgovorom da imam obaveze, čekaju me, kasnim. Ne želim da razmišljam o tome. Smeta mi. Narušava moj virtuelni svet gde je sve baš onako lepo kako ja želim. Kad zamaknem za ćošak još više ubrzavam korak i brišem susret. Ne treba mi to, sebična sam i verovaću da je sve super i da će biti još bolje. Svi smo srećni i ništa nam ne fali. Da li?

понедељак, 23. јул 2012.

Sredovečna gospoda, klinci i mi (?)

Subota. Opet podrazumevani izlazak u grad. Više se i ne proverava, zna se da se ide negde. Čini se da se ništa ne menja. Samo ovaj put nešto drugačija ekipa na uobičajenim mestima. Iako su ljudi isti, sada su dobili nove etikete- klinci, matorci. U vezi s tim, nameće se pitanje: a koji smo mi? 
Na novom "in" mestu, koje smo posetile tek da nešto malo promenimo prosek godina 13,5. A u kasne noćne sate, oko 2h. Najvećem delu moje generacije sa 13, 5 godina izlasci su bili šetnja u parkić i sa obavezno ograničenim vremenom. Ali hajde, vremena se menjaju, deca brze sazrevaju, kasnije izlaze u grad ali zato ostaju do jutra. Muzika- sve najnovije pesme, hit do hita. Lapsusi, da ih tako nazovem.

A na drugom mestu obrnuto. Gospoda u cvetu starosti, jednom nogom u penziji. Naleti i poneko malo mlađi, sazreo pre vremena.
Čudna situacija baš te poslednje subote- za šankom u kafani mojih pet drugarica i ja. A pored nas za stolom 6 doteranih, 
verovatno specijalno za to veče isfriziranih gospođica starijh od 30. Da, gospođica. Nerado priznajem- zagledale smo u ruke i nijedna nema burmu. Da li su to namreno uradile da bi delovale mlađe i možda ulovile neku piletinu, to ne znam. Ne, nemam ja ništa protiv njih, Stvarno, čak su mi i jako slatke, vesele se uz stare večne hitove i tad su naglasnije. Verovatne jer se sećaju kad su te pesme izdate, mlade Zorice i Vesne. Ali zato se uz nove hitove slikaju jer ih prvi put čuju, pa čisto da ne stoje tako zaludne, Ništa bez slika. Tu su da posvedoče kako su još mlade i kako njihovo vreme nije prošlo. Dižu se čaše, nazdravlja se u ime starih neprežaljenih ljubavi i naručuje se još vina. Hmmm,  da li ćemo i mi tako završiti, neudate, vesele, pomalo pijane, jedna na drugu cigaretu do zore jedne subote svake prestupne godine? Naaadam se da ne.


Nigde nismo pristali. Ali čim ja govorim o "mom vremenu", i "mojoj generaciji" tu več miriše na matore pesme, loše frizure i pohod na piletinu. Srećom, dijetalna je, jer sam negde pročitala da se kilogrami teže skidaju s godinama.

петак, 1. јун 2012.

SREĆA ili tome slično

Koliko je potrebno za sreću?
Prijatelj(i), kafica i (poneka) cigara. Sreća je u malim stvarima. Bla, bla, bla. A da li je? I da li uopšte možemo govoriti o "sreći" kao pojmu sa određenim značenjem, i o tome koliko je dovoljno za sreću?
Ne.
Pa  i ako uzmemo da je sreća  malim stvarima - pogledu, dodiru, osmehu ili lepoj reči, zašto onda takve stvari zovemo "malim"? Zar to nisu onda velike, najveće stvari? Jezik je čudo.
Biće da smo svi mi foliranti koji zapravo pričaju gluposti poput "skroman sam, ne treba mi puno...". Bla, bla, bla. A zapravo želimo lance, katance, avione (poneko) i kamione. Zašto nismo iskreni (prema sebi i drugima) ?
Priznajmo lepo - svi do jednog smo pohlepni.
Sreću ili imaš ili nemaš. Ako nemaš, onda je tražiš u sitnicama ili u sebi. Ne, nije to nečiji izbor, jednostavno smo primorani na to.
Možda, cela ta priča sa krizom i nije tako loša- u nedostatku sreće ljudi se okreću prijateljima, muzici, pisanju ili (nedajbože) alkoholu i ostalim porocima. Sve u svemu, ljudi postaju bolji i sebi i drugima.
(Možda) Ne bi bilo loše da ova kriza potraje. Da vidimo i to.




недеља, 29. јануар 2012.

Njeno veličanstvo REČ...

-Lagao si!
-Ja sam pisac, široko shvatam istinu...


   U skladu sa nadolazećim ispitom (književnost) počinjem da razmišljam o tim velikim ljudima- otmeno nazvano književnicima, a narodski- piscima. A to (razmišljanje) je, morate priznati, dosta lakše nego učenje teorije o književnosti i čitanja suvoparne "Prirode kritike" Svetozara Petrovića (sve pohvale čoveku).
Šta je književnost? Sloboda.


Sloboda da napišeš za nešto što jeste da nije, i za ono što nije da jeste. Sloboda da na papiru izraziš želje, strahove, nade, sve, ama baš sve što ti padne na pamet (čega se dosetiš u trenucima namerno izazvane dokolice- situacija u kojoj i kad imaš "šta pametno" da radiš ti odlučiš da ti je dosadno i da nemaš "šta pametno" da radiš). Sloboda da napisano shvatiš kako ti želiš, a ne kako su ti rekli.
Papir je moj najbolji prijatelj. Molim ostale prijatelje da se ne naljute. I njih volim, samo, oni znaju da ukažu na greške a to svojeglavim i egocentričnim ljudima baš i ne prija. Papir ćuti. A poslednjih godina i Word dokument- ćuti (mada sam ja uvek za papir). I upija. I reči, i suze.. (poslednje nije preporučljivo puštati u blizini tastature- " hoće izbije kuršus").
Ah te reči...
Šta je reč? - Skup slova koji imaju značenje, bla, bla...
Najopasnije oružje na svetu. Da, jeste. Šta je jedan metak ili oštrica mača naspram teške reči? Rane izazvane (hladnim ili vatrenim) oružjem vremenom zarastu (ili ne, ali to onda nije toliko bitno pogođenoj osobi jer je- mrtva), a samo jedna reč ostavlja toliki trag da ožiljak ostaje zauvek, nije uvek vidljiv ali je uvek tu, blizu srca.

Preterujem, reći ćete. Kako za koga. 
Bitke se vode rečima (vojnici se ne bi složili, ali su oni nešto posebno, o njima drugi put). U najtežim trenucima, reči su te koje nas teraju dalje, a ne neki darovi ili tome slično. Sve počinje i završava se rečju. Lepom- gradite život, ispisujete sudbinu, sa osmehom prolazite kroz život. A ružnom? Uništite tuđi (život).
Kad odrastem biću pisac, tako da mogu da promenim neke stvari. Bar na papiru...