понедељак, 25. јул 2011.

Realnost- surova borba ili ružičasta izmaglica?

SRBIJA je strašna država, a narod je po mnogo čemu specifičan. U poslednje vreme se čini da sve one stvari, koje su naše bake i prabake pokušavale da uguše u nama, moderan svet ohrabruje i ceni- materijalizam, aroganciju i nedostatak poštovanja. Neke stvari se ne menjaju, ali zato je na neke druge vrlo lako uticati.
Srbi nikada nisu dovoljno lepi, ali su zato pametniji od drugih. Pamet i umeće u krevetu kod Srba se nikada ne dovode u pitanje- uvek smo iznad proseka, ali dovoljno galantni i požrtvovani da damo savete svima kojima je to potrebno uz neizbežan pogled sa visine.
Zapadnjačka izopačenost pružila je pipke i do Srbije, uprkos razdaljini od 9, 10 godina koliko je po poslednjim procenama analitičara i još nekih stručnjaka potrebno Srbiji da uđe u EU. Ponekad pomislim da je izolacija možda bolje rešenje, tada bi bile sačuvane naše tako divne osobenosti, koje se sada mogu naći na marginama srpskog naroda poput plemenitosti, poštenja, skromnosti itd. Nestali su vitezovi, džentlmeni, junaci i ustupili mesto kukavicama, tvrdicama i bednim, spolja savršenim- iznutra trulim nakazama. 
Naravno, u svakom žitu ima kukolja, ali današnja situacija je takva da je primerenije reći "par zrna žita u kukolju". Obraz- đon. Svejedno da li đon srpskih opanaka ili najnovijih Gučijevih cipelica- obrazi se podjednako kaljaju i na neasfaltiranoj srpskoj džadi i na vrelom asfaltu svetskih metropola.
Zaključak: vratite ponos, moral srednjeg veka u moderan kompjuterizovan svet onoliko koliko je potrebno ljudima da se sete ko su i da prežive ono što nas tišti, a što je Meša Selimović savršeno prepoznao kao život: "nestašica, skupoća, strah, velike i male nepravde, prazna obećanja, puste godine, iznevjerene želje, suviše česte noći, rane starosti, male ljubavi, velike mržnje, nesigurnosti, poniženja, sav onaj jad što se zove život".