четвртак, 24. новембар 2011.

"PEOPLE ARE FRAGILE THINGS, you should know by now.."

Be careful what you put them through...




Dočeka me sa širokim osmehom i odmah mi popravi dan. Kako joj uspeva? Pored svih problema, osmeh na licu, uvek srećna i raspoložena. Jednom sam je pitala odakle joj tolika energija i gde čupa sve te razoge za sreću kad je, budimo realni, sve naopačke i ništa nije kako treba. Pogledala me kao da sam luda i razvukla usne u osmeh, namignula i rekla: "Lep dan danas, nikad ne znaš šta te čeka na kraju dana". Znam, sve što i na početku. Ali nisam joj to rekla, nekako mi bilo žao da upadam u raspravu o životu sa njom. Uvek izgubim.
Skuvala je kafu i sela. Pita šta ima novo. Kao i uvek- sve po starom- problemi, loši ljudi... A kod nje?? Ostavio je dečko, posle dve godine, eeeej dve godine!! I to mi tek onako provuče kroz priču, kao da to nije bitno. Pogledam je i pitam šta će sad.
"Kako šta ću, nastavljam dalje, naravno. On je čovek mog života, i samo zato postojim na svetu- da ga volim".
Ovaj put kez.
Sad sam se već zabrinula, nije normalna, da priča tako o njemu i raskidu, i pri tom da se kezi. Ne, jednostavno nije. Ridanje je primerenije.
Pročita moje misli i nastavi dalje, naravno sa osmehom.
"Ne gledaj me tako, ne razumeš". Naravno da ne razumem. "Znaš, nije sve u tome da budeš sa tom osobom. Okej, većinu vremena jeste, ali postoji i onaj mali deo tebe koji je srećan samo zato što on postoji. Ne mora da bude tu, sama ta činjenica o njegovom postojanju uopšte, čini život mnooogo lepšim. Razumeš? Kao da je na jednoj strani sve ružno na svetu, a na drugoj strani on, preteći da preokrene situaciju u svoju korist".
Divno je to sve, ali šta ti imaš od toga? Kako možeš toliiko da voliš?
"Kako ti ne možeš? Zato smo stvoreni".

















Čuvaj ljude koje voliš.