недеља, 29. јул 2012.

Neki prošli život



Srela sam staru drugaricu. Jedva sam je prepoznala. Dugo se nismo videle, ni čule. Da budem iskrena i sama sam je malo izbegavala, jer mi je nekako uvek svojim teškim priznanjima o još težem životu kvarila raspoloženje. A sad... Čak ni na svoju senku ne liči, verujem da i samu sebe teško prepozna u ogledalu. Toliko je tužna.
"Ništa više nije kao pre. Nekada smo bili srećni. Porodica i prijatelji, ih pa šta će ti više... Redovna okupljanja- mamina, tatina familija, porodični prijatelji, komšije- uvek je bilo nekog kod nas ili smo mi išli negde. Ako se ide tatinoj familiji, u povratku se obavezno svrati i kod maminih. Šta je tad predstavljao koji sat vožnje više? Kao da smo imali sve vreme ovog sveta. Nigde nismo žurili i svuda smo stizali. Nismo imali puno, ali smo imali dovoljno. Dovoljno za sreću. Bez zahteva za skupe cipele i putovanja, specijalne preparate i masaže. Mi smo imale igračke, dve pune kutije kockica i preeeviše barbika, medvedića, zečića, kučića i ostalih -ića.Skoro uvek jeli smo zajedno, onako porodično. A nedelja... Najlepši dan. Svi pričaju kako ne vole nedelju, ali ja je nekako i dalje volim. Ostala je mi u divnom sećanju, svakosedmični praznik. Mama i tata ustajali su kasnije, a tata je za promenu taj dan kuvao kafu mami i nekad joj donosio u krevet. Doručak bi nam takođe on zbrdazdolisao, ali nismo se nikad žalile. Sreća, mama kuva ručak. A ona bi se smejala i pričala kako će jednom svaki dan biti nedelja, pa ćemo tad biti neprestano zajedno. I radićemo šta god hoćemo.
Praznike, krsnu slavu, Božić i da ne spominjem. Mislim da se niko nije radovao Božiću kao ja. Pijukanje ispod babinog velikog stola, svečani doručak i osmeh na svakom licu.
A sad. Ni mrva od toga kao da nije ostala. Ja se još nekako i smejem, a ostali prave čudne grimase, čisto iz kulture. Ne živi se, preživljava se. Teško. To me najviše i boli. Ja ću se nekako, nadam se kroz životi izvući. Nikada neću prestati da se nadam sreći. A oni su valjda svesni da su iskusili sreću, pa sad pod stare dane i ne pomišljaju na nju. Imali su je, a sad ništa. Dan za danom prolazi, i svaki je isti. Boli me, shvati, da ih gledam kako se muče, izgubljeni u raspršenoj ljubavi, oštećenoj porodici, opterećeni bolesnim kičmama. Ne mogu da im pomognem. Moj mladalački optimizam nije dovoljan. Svi moji pokušaji da ih pojedinačno izvučem iz melanholije u koju su zapali, završe se tužnim pogledom i prećutnim izgovorom - 'mala si ti još, ne znaš šta je Život'. Odustanem svaki put, i kažem sebi- biće bolje, samo treba da se nadam i da verujem. A kako?"


Ostajem zapanjena pred takvom ispovešću. Odlazim, pod izgovorom da imam obaveze, čekaju me, kasnim. Ne želim da razmišljam o tome. Smeta mi. Narušava moj virtuelni svet gde je sve baš onako lepo kako ja želim. Kad zamaknem za ćošak još više ubrzavam korak i brišem susret. Ne treba mi to, sebična sam i verovaću da je sve super i da će biti još bolje. Svi smo srećni i ništa nam ne fali. Da li?

понедељак, 23. јул 2012.

Sredovečna gospoda, klinci i mi (?)

Subota. Opet podrazumevani izlazak u grad. Više se i ne proverava, zna se da se ide negde. Čini se da se ništa ne menja. Samo ovaj put nešto drugačija ekipa na uobičajenim mestima. Iako su ljudi isti, sada su dobili nove etikete- klinci, matorci. U vezi s tim, nameće se pitanje: a koji smo mi? 
Na novom "in" mestu, koje smo posetile tek da nešto malo promenimo prosek godina 13,5. A u kasne noćne sate, oko 2h. Najvećem delu moje generacije sa 13, 5 godina izlasci su bili šetnja u parkić i sa obavezno ograničenim vremenom. Ali hajde, vremena se menjaju, deca brze sazrevaju, kasnije izlaze u grad ali zato ostaju do jutra. Muzika- sve najnovije pesme, hit do hita. Lapsusi, da ih tako nazovem.

A na drugom mestu obrnuto. Gospoda u cvetu starosti, jednom nogom u penziji. Naleti i poneko malo mlađi, sazreo pre vremena.
Čudna situacija baš te poslednje subote- za šankom u kafani mojih pet drugarica i ja. A pored nas za stolom 6 doteranih, 
verovatno specijalno za to veče isfriziranih gospođica starijh od 30. Da, gospođica. Nerado priznajem- zagledale smo u ruke i nijedna nema burmu. Da li su to namreno uradile da bi delovale mlađe i možda ulovile neku piletinu, to ne znam. Ne, nemam ja ništa protiv njih, Stvarno, čak su mi i jako slatke, vesele se uz stare večne hitove i tad su naglasnije. Verovatne jer se sećaju kad su te pesme izdate, mlade Zorice i Vesne. Ali zato se uz nove hitove slikaju jer ih prvi put čuju, pa čisto da ne stoje tako zaludne, Ništa bez slika. Tu su da posvedoče kako su još mlade i kako njihovo vreme nije prošlo. Dižu se čaše, nazdravlja se u ime starih neprežaljenih ljubavi i naručuje se još vina. Hmmm,  da li ćemo i mi tako završiti, neudate, vesele, pomalo pijane, jedna na drugu cigaretu do zore jedne subote svake prestupne godine? Naaadam se da ne.


Nigde nismo pristali. Ali čim ja govorim o "mom vremenu", i "mojoj generaciji" tu več miriše na matore pesme, loše frizure i pohod na piletinu. Srećom, dijetalna je, jer sam negde pročitala da se kilogrami teže skidaju s godinama.